U ovoj rubrici na vaša pitanja i dileme odgovara ekipa probranih stručnjaka. Pošaljite pitanje, mi cemo se pobrinuti i osigurati vam odgovor liječnika, psihologa, odgajatelja....
Eto mene opet s anđelima; tko s kime, ali ja uvijek i u svemu s njima. Pri tom moram pokajnički priznati da ponekad ne prihvatim baš od prve njihovo znamenje pa čak i vrlo jasne odgovore. Zašto? Kao i većina, onog što me najviše strah se pokušavam ne uhvatiti. Tako oni meni već dvije godine pričaju nek' poduzmem nešto sa svime što želim promijeniti kod sebe, kod društva, Univerzuma i šire, naravno (ok, izostavimo Boga iz toga). Pa hajde, ja počela s web stranicom, malo svojih iskustava, malo onog u što vjerujem, pa u što sam sigurna itd., itd. Pa se počeli javljati ljudi, pa se ispostavilo da ih ima puno koji slično razmišljaju. Pa počelo kopkati da nešto stvarno i napravim, po onoj latinsko- narodnoj „S riječi na djela“. Pa sumnje, pa strahovi, pa hoću li ja to moći, pa hoće li to tko htjeti, pa onda čak malo i čemu sve to (iako stvarno nisam sklona depresiji). Ali guram ja naprijed i ponavljam si: „ I Noa je gradio arku, a svi su se smijali, i gdje su sad svi ti?“ Da, da, znam, iako to obično ne podržavam, ali bilo je i „bildanja“ ega kad je baš bila panika. I tako u presudnom trenutku kad je trebalo uzeti u zakup prostor za aktivnosti udruge i kad je moj muž ženobojazno i plaho pitao:“A do kad ćemo mi to financirati ako se baš odmah ne pokrene?“, nemajući na pameti ništa loše, već se pokušao zaštitnički postaviti prema našoj goloj egzistenciji, ja sam napravila isto ono što bi svaka samouvjerena osoba 100% sigurna u sebe napravila- pitala anđele.
Imam anđeoske karte i ne koristim ih prečesto jer nema smisla ih izazivati da baš glasno govore kad sam uvjerena da su uvijek uz mene i da me upućuju u pravom smjeru, ali, eto, ima prilika kad koristim svoje ljudsko pravo i branim se nerazumijevanjem. Tako ja zovem traženje potvrda, a da zapravo znam što trebam, samo eto, ulozi su visoki i malo me strah da nisam baš sve dobro posložila, nemam što pametnije reći.
Otvorim ja karte i prva koju okrenem je Izabela i kaže:“Da, trenutak je pogodan za tvoj novi pothvat. Tvojim pozitivnim očekivanjima slijedi sretan ishod.“ Razveselim se, ali ima u tom špilu još karata, možda se koji od krilatog prosudbenog vijeća ne slaže, pa okrenem sljedeću. Serena:“Ja sam anđeo obilja. Dobit ćeš potreban novac, a Bog će odlučiti kako će se to dogoditi. Imaj vjere.“ Ma idemo opet, ima njih još, sve se nadajući da će mi netko dati razlog za sklupčati se i biti mala i nemoćna. Vanesa:“Da bi donio odluku, upitaj se:“Koji me put približava mojoj božanskoj svrsi? Koji me put udaljava od nje?“ Ok, sad ste me piknuli gdje ne želim, božansku svrhu stvarno ne želim iznevjeriti, ali što ako se ja varam o svojoj božanskoj svrsi? Što ako je dovoljno da djecu učim deklinacije i konjugacije? Ajde, dodajmo i komparaciju. Onda je zaključno pitanje bilo:“Kako da svladam prepreke svog ega na putu ostvarenja onog što smatram svojom božanskom svrhom?“ Jer i strah je ego, ne baš u najčešće shvaćenoj varijanti, ali da, je. I onda k'o da sam otvorila kutiju vjetrova- iz sljedeće karte izronio je snažan jednorog nošen burom ravno meni u lice, Anđeo mistike:“Nastavi odlučno napredovati i ne prihvaćaj odbijanje. Očekuj čudesna rješenja.“ A između redova kao da je stajalo:“Pa je l' te moramo pregaziti da shvatiš? Doveli smo te dovde, vukli i gurali, slagali situacije i ljude koje susrećeš, sve ti je posloženo, deder okani nas se više!“
I tako ja pokunjeno zatvorila karte i zahvalila. Stvarno mi nisu rekli ništa što ne bih znala, ali kao svaki prosječan smrtnik ponekad si dozvolim ignorirati božanski glas u sebi, ne često, ali dogodi se. A onda ako treba prenuti me iz tog sna, i anđeli zaviču.
Ponekad ti je dosta svega? Nisi jedina, samo si čovjek, a to nije uvijek lako biti. Kad ti pukne film – dođi izjadaj se. Tipkovnica sve može podnijeti.
Uspavljuju se sisanjem prsta, maženjem omiljene krpice ili ruba dekice? Ili su u igri ponovno roditelji umornoga uma i pričanje priče prije spavanja? Prva pomoć je tu - naše pričice za laku noć!
Eto mene opet s anđelima; tko s kime, ali ja uvijek i u svemu s njima. Pri tom moram pokajnički priznati da ponekad ne prihvatim baš od prve njihovo znamenje pa čak i vrlo jasne odgovore. Zašto? Kao i većina, onog što me najviše strah se pokušavam ne uhvatiti. Tako oni meni već dvije godine pričaju nek' poduzmem nešto sa svime što želim promijeniti kod sebe, kod društva, Univerzuma i šire, naravno (ok, izostavimo Boga iz toga). Pa hajde, ja počela s web stranicom, malo svojih iskustava, malo onog u što vjerujem, pa u što sam sigurna itd., itd. Pa se počeli javljati ljudi, pa se ispostavilo da ih ima puno koji slično razmišljaju. Pa počelo kopkati da nešto stvarno i napravim, po onoj latinsko- narodnoj „S riječi na djela“. Pa sumnje, pa strahovi, pa hoću li ja to moći, pa hoće li to tko htjeti, pa onda čak malo i čemu sve to (iako stvarno nisam sklona depresiji). Ali guram ja naprijed i ponavljam si: „ I Noa je gradio arku, a svi su se smijali, i gdje su sad svi ti?“ Da, da, znam, iako to obično ne podržavam, ali bilo je i „bildanja“ ega kad je baš bila panika. I tako u presudnom trenutku kad je trebalo uzeti u zakup prostor za aktivnosti udruge i kad je moj muž ženobojazno i plaho pitao:“A do kad ćemo mi to financirati ako se baš odmah ne pokrene?“, nemajući na pameti ništa loše, već se pokušao zaštitnički postaviti prema našoj goloj egzistenciji, ja sam napravila isto ono što bi svaka samouvjerena osoba 100% sigurna u sebe napravila- pitala anđele. 
November 17 2010 20:54:29
4578 Čitanja
· 
