U ovoj rubrici na vaša pitanja i dileme odgovara ekipa probranih stručnjaka. Pošaljite pitanje, mi cemo se pobrinuti i osigurati vam odgovor liječnika, psihologa, odgajatelja....
Škola Matije Antuna Reljkovića 2009. je proslavila 50. obljetnicu. Možete li nam ukratko predstaviti školu - kakva je to škola, kojim se načelima vodite u svom radu i što vas izdvaja od drugih?
Htjeli smo povezati znanost i obrazovanje te pružiti učenicima učenje u životnom okruženju, odnosno povezati učenje sa životnim situacijama. Stalno se pitamo možemo li mi učenicima dati ono što im je potrebno. Mi koji školujemo djecu za posao pitamo se primjerice da li će ti učenici koji su kod nas završili geodeziju sutra stvarno zarađivati svoj kruh, bez obzira kod kojeg poslodavca dođu. Pokušali smo ovdje raditi na drugačiji način, pobjeći od klasične, dosadne, nezanimljive škole. Pažnju više polažemo na praktičnu nastavu. Pokušavamo pratiti promjene u industriji i gospodarstvu i prilagođavati školu prema svim tim situacijama na tržištu, dakle trudimo se povezati školu s tržištem rada. Bitno nam je pratiti što naši učenici dobivaju nakon svake završene godine, tj. pratiti razinu znanja koju su stekli. Trudimo se učiniti puteve obrazovanja atraktivnima, što je ponekad teško napraviti u ovim našim prilikama.
Što biste izdvojili kao najveća postignuća Vaše škole i čime se najviše ponosite?
Bili smo domaćini šumarske olimpijade škola EU (osvojili smo prvo mjesto). Ponosni smo na nagradu za najljepši školski vrt i na sajam koji se održava svakog lipnja. Kroz njega prođe i do 20 tisuća ljudi i tu dolaze izlagači sa svojom najboljom stokom, proizvodima, a za to imamo čak i izložbene prostore. Ponosni smo i na školsku ergelu: konje je zahtjevno držati, a mi držimo do 20 grla bez poteškoća. Ima i niz drugih stvari, npr. mikropropagacija (proučavanje biljnog tkiva i kloniranje različitih sorti) ili školska proizvodnja iz koje sve uspijemo prodati i onda ta sredstava dalje ulažemo u dizanje standarda škole. Nismo pustili da nas netko sažalijeva, uzeli smo stvari i u svoje ruke i trudimo se sami sebi pomoći.
Koji su najveći problemi s kojima ste se susreli u svom radu? Što biste poručili svima koji, poput Vas, pokušavaju podići standard svoje škole (ili organizacije)? Mogu reći da nije bilo ozbiljnijih problema. U svemu što poduzimate morate biti transparentni i jasni. Škola mora imati tim ljudi jer je to timski rad, a ne posao jednog čovjeka. Stvari su išle dosta sporo, volio bih da je sve išlo brže jer je i jedna godina puno u životu. Posao vođenja škole sam učio sigurno punih šest do sedam godina. Kad sam tek postao ravnatelj, o tome nisam znao ništa, vjerojatno sam bio i smiješan drugim ljudima u školi. Tada sam bio samo nastavnik fizike, a to nije bilo dovoljno da vodite školu. Danas mi nije problem ništa, a kad sam tek postao ravnatelj, sve mi je bio problem. Međutim, možete sve ako hoćete. Kaže jedna pakistanska izreka: više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće. Stvarno sam se puno trudio da sve naučim, ali je to trajalo dosta dugo. Ako budem živ i zdrav, trebao bih raditi još 10 godina, prije nego odem u mirovinu. Cilj mi je od škole napraviti centar izvrsnosti koji će se voditi prema načelima koja sam na početku spomenuo.
Što bi, prema Vašem mišljenju, trebalo mijenjati u obrazovnoj praksi i što vidite kao najveći problem današnjeg školskog sustava u Hrvatskoj?
Hrvatska ima dosta dobru tradiciju u obrazovanju, nije to sad patetika ili lažna skromnost. Nama se nije problem u školi organizirati za tri ili šest mjeseci i reći hoćemo li biti proizvodnja ili usluge. No dugoročno, hrvatsko gospodarstvo bi nam trebalo reći hoćemo li biti jedno ili drugo. Finci su od svog sustava koji je bio dosta nekonkurentan napravili velik pomak i naglasili su uslugu. Ljudi trebaju i uslugu i proizvodnju. Kada bi se naše gospodarstvo i obrazovna politika dogovorili što trebaju, škole bi se vrlo brzo, uz određena ulaganja, mogle opremiti, a nastavnici educirati. Tako bismo vrlo brzo mogli imati konačni proizvod koji gospodarstvo treba. Imamo kvalitetne ljude i dobar prostor, dobar geografski položaj, klimu, resurse…jednostavno, nema ljepšeg prostora od Hrvatske.
Ponekad ti je dosta svega? Nisi jedina, samo si čovjek, a to nije uvijek lako biti. Kad ti pukne film – dođi izjadaj se. Tipkovnica sve može podnijeti.
Uspavljuju se sisanjem prsta, maženjem omiljene krpice ili ruba dekice? Ili su u igri ponovno roditelji umornoga uma i pričanje priče prije spavanja? Prva pomoć je tu - naše pričice za laku noć!
Škola Matije Antuna Reljkovića 2009. je proslavila 50. obljetnicu. Možete li nam ukratko predstaviti školu - kakva je to škola, kojim se načelima vodite u svom radu i što vas izdvaja od drugih? 
Mogu reći da nije bilo ozbiljnijih problema. U svemu što poduzimate morate biti transparentni i jasni. Škola mora imati tim ljudi jer je to timski rad, a ne posao jednog čovjeka. Stvari su išle dosta sporo, volio bih da je sve išlo brže jer je i jedna godina puno u životu. Posao vođenja škole sam učio sigurno punih šest do sedam godina. Kad sam tek postao ravnatelj, o tome nisam znao ništa, vjerojatno sam bio i smiješan drugim ljudima u školi. Tada sam bio samo nastavnik fizike, a to nije bilo dovoljno da vodite školu. Danas mi nije problem ništa, a kad sam tek postao ravnatelj, sve mi je bio problem. Međutim, možete sve ako hoćete. Kaže jedna pakistanska izreka: više može napraviti onaj koji ne zna a hoće, nego onaj koji zna a neće. Stvarno sam se puno trudio da sve naučim, ali je to trajalo dosta dugo. Ako budem živ i zdrav, trebao bih raditi još 10 godina, prije nego odem u mirovinu. Cilj mi je od škole napraviti centar izvrsnosti koji će se voditi prema načelima koja sam na početku spomenuo.
November 15 2010 21:15:27
2108 Čitanja
· 
