U ovoj rubrici na vaša pitanja i dileme odgovara ekipa probranih stručnjaka. Pošaljite pitanje, mi cemo se pobrinuti i osigurati vam odgovor liječnika, psihologa, odgajatelja....
- Bilo nam je genijalno! Priroda prekrasna, slapovi čarobni, rijeka čista...David je rekao da mu je to najsretniji dan u životu - prepričavala sam prijateljici subotnje kupanje na Mrežnici.
- Opet? - prekinula je moje cvrkutanje.
- Ah, ima on takvih dana! Mislim, najsretijih dana u životu! - zaključila sam i baš se razveselila.
Još jedna lekcija kojoj me uče moja djeca. Majstori sreće.
Inače, ja sam apsolutni pobornik teorije da djeca nisu nikakva mala nerazvijena stvorenja, te da je sasvim moguće da su, s obzirom na svoj razvoj, daleko ispred svojih roditelja te da često dolaze kako bi njih, svoje roditelje, naučili određenu lekciju.
Mene, recimo, moja djeca uvijek i uvijek iznova uče sreći i podsjećaju kako je život neponovljivo divan.
Zanimljivo je kako su Davidovi "najsretniji dani u životu" obično usred za nas velike nekih ne tako blistavih razdoblja. Koliko se sjećam, zadnji "najsretniji dan u životu" bio je prije godinu, dvije kada smo prvi put u životu sadili vrt. Moja mama nam je objašnjavala tajne gredica i usjeva, kako držati motiku, a kako grablje...
Ja sam skeptično gledala svjesna svoje poslovične nestrpljivosti znajući da će me tri-četiri tjedna, koliko je po maminoj slobodnoj procjeni bilo potrebno čekati da prve mladice niknu, dotući.
Pa, ja ne mogu čekati pet minuta, a kamoli tri tjedna da ugledam svoju mrkvu i peršin.
Edi je bio sav isfrustiran što unatoč vrhunskom i glanc novom alatu iz Bauhausa ipak ne zna kopati. Za mog brata i sestru, Ivana i Jelenu, sađenje vrta bilo je apsolutno nezanimljiva stvar.
Sara je bezbrižno spavala u kolicima, a David jurio oko svih nas.
U jednom trenutku sam ja, da malo popravim atmosferu na provjereni slavonski način, došla u vrt s narezanom kobasom, sirom i rakijicom. Pa smo zamezili naslonjeni na lopate svatko u svom bedu - ja zbog nestrpljivosti, Edi zbog nesavršenosti, a mama zbog brige kuda ovaj svijet ide. David je uskliknuo: Posadili smo vrt! Ovo mi je najsretniji dan u životu!
Prošlog vikenda bježeći od toplotnog udara uputili smo se na Mrežnicu. Ideja je bila Monikina, svi smo ju oduševljeno prihvatili. No, put baš i nije bio sjajan. Iako mi je obećao da tako neće biti, opet sam morala sama spakirati stvari za "plažu" (ali zato Edi nije smio nijednom postaviti pitanje "Jesi ponijela..."). Putujući preko sedam brda i sedam dolina - Samoborskim gorjem via Karlovac, Samuel se ispovraćao pa samo morali nekoliko puta stati.
Sara je inzistirala da nosi neku smiješnu crvenu ogrlicu koja je, brat bratu, bila teška pola kile i apsolutno sve rekvizite za plažu koje imamo. David je (opet) bio strpljiv i smiren. Strpljen spašen - pokazalo se za tren.
Mrežnica je čarobna. Slapovi zadivljujući. Okoliš čist. Društvo iznimno. Pečeno pile bogovsko.
Kada sve zbrojim i oduzmem, na kraju i nije tako čudno da je Davidu to (opet) bio najsretniji dan u životu.
Zabrinuta zbog krize u glavama (nekim) i novčanicima (našim) neki dan sam sjedila na stubama na terasi i gledala u prazno. U jednom trenutku do mene je sjela Sara. Pogledala me i zagrlila.
- Dođi k meni, moja snažna prijateljice!
Ponekad ti je dosta svega? Nisi jedina, samo si čovjek, a to nije uvijek lako biti. Kad ti pukne film – dođi izjadaj se. Tipkovnica sve može podnijeti.
Uspavljuju se sisanjem prsta, maženjem omiljene krpice ili ruba dekice? Ili su u igri ponovno roditelji umornoga uma i pričanje priče prije spavanja? Prva pomoć je tu - naše pričice za laku noć!
- Bilo nam je genijalno! Priroda prekrasna, slapovi čarobni, rijeka čista...David je rekao da mu je to najsretniji dan u životu - prepričavala sam prijateljici subotnje kupanje na Mrežnici.
Mene, recimo, moja djeca uvijek i uvijek iznova uče sreći i podsjećaju kako je život neponovljivo divan.
Edi je bio sav isfrustiran što unatoč vrhunskom i glanc novom alatu iz Bauhausa ipak ne zna kopati. Za mog brata i sestru, Ivana i Jelenu, sađenje vrta bilo je apsolutno nezanimljiva stvar. 
Prošlog vikenda bježeći od toplotnog udara uputili smo se na Mrežnicu. Ideja je bila Monikina, svi smo ju oduševljeno prihvatili. No, put baš i nije bio sjajan. Iako mi je obećao da tako neće biti, opet sam morala sama spakirati stvari za "plažu" (ali zato Edi nije smio nijednom postaviti pitanje "Jesi ponijela..."). Putujući preko sedam brda i sedam dolina - Samoborskim gorjem via Karlovac, Samuel se ispovraćao pa samo morali nekoliko puta stati. 
Mrežnica je čarobna. Slapovi zadivljujući. Okoliš čist. Društvo iznimno. Pečeno pile bogovsko.
July 20 2010 16:24:35 ·
