U ovoj rubrici na vaša pitanja i dileme odgovara ekipa probranih stručnjaka. Pošaljite pitanje, mi cemo se pobrinuti i osigurati vam odgovor liječnika, psihologa, odgajatelja....
S dvoje male djece na put dug 1200 kilometara krenuli smo s motom „ohne stress und panik“. Ritam autoputa zamijenili smo ritmom naših dvoje kraljevića. Kad krene zborsko plakanje i zanovijetanje traži se ne prvi parking nego Ausfart.
Zadržavamo pravac kretanja koliko je to moguće, ali spajamo i ugodno s korisnim. Obilazimo mala mjesta duž naše rute. Roko se tako daje u kratko istraživanje kulturnih znamenitosti i stručno ocjenjivanje ponuđenih dječjih sadržaja, dok Lovro zadovoljava svoje esencijalne potrebe hranjenja i presvlačenja, podrigivanja...
Prekidam pisanje jer me pregazilo vrijeme... Puno toga treba obaviti i učiniti, mislit ću neki drugi dan...
Pita me mama kako se snalazim, pa se sinoć sjetim pitanja dok stariji plače u krevetu nakon prekinutog sna, nesvjestan okoline i svojih potreba i želja dok su majčinske ruke zauzete mlađim djetetom, koje, eto, raskrečenih nogica u abdukcijskim gaćicama pokušava probaviti upravo pojedenu večeru..
Jurim u kuhinju s „abdukcijskim“ djetetom na rukama... Prokleta bočica se opet ne da odviti... Sekunde su bitne za mir u svijetu, pardon, stanu.
Spuštam kratko „abduciranog“ u dnevnom boravku, počinje sirena zavijati uzbunu za opću opasnost.. Ona je uvijek iritantna bila, ali traje dovoljno dugo da me motivira da što brže odglavim bočicu i napunim prvorođencu mlijekom...
Napokon mir dok kampiram na krevetu i mazim jednom rukom uplakanog starijeg, dojim mlađeg jer je i njemu dobrano već vrijeme za spavanje... Za to vrijeme tata traži lijek za rak.
Prekidam i ovaj zapis jer su me povukli dani u svoj vrtlog... Kad sjednem za računalo praznog pogleda i mozga koji se davno isključio sama sebi obećavam kako ću sutra nastaviti...
Povukli smo se od gradske buke prije 8 mjeseci malo bliže prirodi, stvarno je prekrasno buditi se s pogledom na park prirode, ali se zato borimo s krpeljima. Sin mi je čak tri donio na poklon. I ja sam osvojila jednog. Puno vremena ode na pregledavanje nakon svakog odlaska na igralište ili u pješčanike jer ipak živimo u zoni visokog rizika od krpeljnog meningoencefalitisa.
Krenuo je Roko u njemački vrtić prošli tjedan. Borimo se s tugom.. Nakon vikenda je sve teže bilo, čak je i suza kanula dok se odgađao ulazak.
Prije 10 dana napunih 30. Danas i dragi moj napunio 31. Zamislio se maloprije pa ga čujem kako se pita od kuda smo došli i kamo idemo... Ja odoh oprati suđe rekoh sama sebi, misleći se kako sam postala prava domaćica strpavši u kofer snove i ambicije. Opet mi se Đole uvlači u misli... a u kofer prašina.
Gledam ove svoje zapise pa mi se nekako ne čine dovoljnim, a opet ´ko će o čemu, kućanica o svojim brigama....I gledam ja, a vrijeme prolazi...
Gleda to sve s mog ramena i dobri stari Đole, pa mi šapnu na uho:
Ponekad ti je dosta svega? Nisi jedina, samo si čovjek, a to nije uvijek lako biti. Kad ti pukne film – dođi izjadaj se. Tipkovnica sve može podnijeti.
Uspavljuju se sisanjem prsta, maženjem omiljene krpice ili ruba dekice? Ili su u igri ponovno roditelji umornoga uma i pričanje priče prije spavanja? Prva pomoć je tu - naše pričice za laku noć!
June 17 2010 19:35:18 ·
