U ovoj rubrici na vaša pitanja i dileme odgovara ekipa probranih stručnjaka. Pošaljite pitanje, mi cemo se pobrinuti i osigurati vam odgovor liječnika, psihologa, odgajatelja....
Gdje se nalazi taj prekidač? Često se sjetim epizode legendarnih Simpsona u kojoj klinci izluđuju starog dobrog Homera (koji ni inače nije daleko od te kategorije) i nakon dvadesetak minuta roditeljskih muka na njihovim leđima otkrije spasonosni prekidač. «Good – evil» je kvaka u kojoj leži grm, a u njemu zec roditeljskog strpljenja. Samo jedan položaj prekidača i sve je (opet) u redu – djeca poslušna (da ne kažem ljubazna prema umornim roditeljima na kraju snaga; pogotovo onih posljednjih sat vremena prije spavanja kad se u njima uzjoguni nekanalizirana želja za odmorom + premorenost + adrenalinski vrhunci cjelodnevnih doživljaja), pametna i znatiželjna u granicama roditeljskog strpljenja… Ponekad taj prekidač leži u meni samoj – bioprognozi, bioritmu i ostalim bio – čimbenicima, hormonima i mjesečevim mijenama, nozi na koju sam ustala (ako ne računamo onu noćnu jurnjavu u dječje sobe čim netko zacvili ili se grubo okrene na svom krevetiću, jer tada sigurno nisam pri punoj svijesti, u kojoj inače u 99 % slučajeva razlikujem lijevu i desnu stranu u prvoj desetinki sekunde), situaciji iz koje sam krenula u san… Čimbenika je mnogo, a moja su djeca samo jedna – jedna je njihova povrijeđena duša kad se moji čimbenici ne poklope u ravnu crtu dobre volje, optimizma i uvijek spremnog majčinskog osmijeha. Zato su mnoge minute i noći u kojima stojim kraj njihova uzglavlja i suznih očiju, poput molitve u sebi dajem obećanje kako ću sutra postrojiti sve svoje čimbenike u savršeno ravnu crtu njihova sretna djetinjstva.
Jedan je prijatelj svom trogodišnjaku u stresnoj situaciji na kraju napornog radno-privatnog dana sasvim ozbiljno rekao u facu: «Molim te, ponašaj se kao odrastao!» i zgrozio se glasno izrečene besmislene želje svih nas: želimo im dokinuti sve ono na što kao djeca imaju pravo!? Ubaciti ih u «poslušnu» rutinu svakodnevice kojoj smo sami (većinom) robovi? Koliko je nas koji si priuštimo odbijanje posla jer nam narušava harmoniju doma? Koliko je nas koji se iz grada selimo na selo i ne vidimo ni kafić, ni fitnes, ni tržnicu, ni kino…
Prekidač je u mislima – sami ga stvaramo i oblikujemo svojim željama. Važno je truditi se…
Ponekad ti je dosta svega? Nisi jedina, samo si čovjek, a to nije uvijek lako biti. Kad ti pukne film – dođi izjadaj se. Tipkovnica sve može podnijeti.
Uspavljuju se sisanjem prsta, maženjem omiljene krpice ili ruba dekice? Ili su u igri ponovno roditelji umornoga uma i pričanje priče prije spavanja? Prva pomoć je tu - naše pričice za laku noć!
June 04 2010 14:20:20
4265 Čitanja
· 
