U ovoj rubrici na vaša pitanja i dileme odgovara ekipa probranih stručnjaka. Pošaljite pitanje, mi cemo se pobrinuti i osigurati vam odgovor liječnika, psihologa, odgajatelja....
S obzirom na sva burna događanja proteklih dana ne mogu da se ne dotaknem aktualne teme iz medija ''Slučaj Varšavska''.
Ja sam dijete centra od svoje dvanaeste godine i sav svoj život provela sam ovdje. Vrlo smo burno doživjeli kada su prvi puta mijenjali izgled Cvijetnog trga i kada su cvjećarke dobile ove nove, moderne kioske u kojima i dalje žive svoje cvjetne živote. Vjerujem da su u ovom trenutku 80 posto ljudi ne bi moglo sjetiti kako je izgledao stari Cvjetnjak... Imali smo Balkan prolaz i kino nam se zvalo isto, a danas je to Miškecov prolaz (ustvari prolaz sestara Baković, ali mi iz kvarta ga volimo zvati Miškecov). Kino nam se danas zove Europa. Imali smo pizzeriu Zadar u kojoj smo obavezno kupovali radničke lepinje (od teta konobarica koje su imale borosane na nogama i ona prava stara konobarska odjela) prije odlaska u Jabuku petkom navečer. Danas je to lokal nekog mobilnog operatera, vrlo moderan i skup u kojem ne možete kupiti ništa za 5 kn.... Vjerojatno bi svatko za svoj kvart mogao nabrojati makar pet mjesta koja su se u zadnjih petnaest godina promjenila. Naravno da smo nostalgični za vremenima koja su prošla, vjerojatno i zbog činjenice da vrijeme prolazi i da starimo.
Moj Noah je igrom slučaja učenik prvog A razreda Osnovne škole Josip Juraj Strossmayer u Varšavskoj ulici u centru Zagreba. Njegovo djetinjstvo tek je počelo, njegov osjećaj pripadnosti određenom kvartu, određenom parku ili igralištu tek se počinje buditi. Kasnije će to prerasti u osjećaj pripadnosti ovome gradu, ovoj zemlji, pa i ako ne bude živio na ovim prostorima, osjećat će pripadnost ovome narodu.
Sada kad je uspio zapamtiti u koju školu ide, i kada mu je to postalo bitno, stvari oko njega se mijenjaju. Zimus kada su se počeli odvijati prvi prosvjedi i kada je Zelena akcija postavila svoj kontejner dežurstva na uglu Varšavske i Gundulićeve ulice moj Noah je zahvaljujući mami svoje prijateljice Lee (koja aktivno sudjeluje u borbi protiv ''građevinske mafije'') svaki dan poslije škole svraćao do tih ljudi i malo bi se promuvao tuda. Bilo mu je zanimljivo što sudjeluje u nečemo o čemu odrasli vode brigu i automatski se osjećao važnijim. Budući da je njegova škola jedna od pokretača prosvjeda, glasno i od početka negoduje zbog projekta ''Novi shoping centar u centru Zagreba'', kako zbog svoje djece, ali i zbog svog položaja, Noah i njegovi ''šulkolege'' od prvih trenutaka znaju i prate što se tu sve događa. Naravno da su njima stvari pojednostavljene, ali i njihove male glave znaju ponešto o aktualnim događanjima. Zato je bilo sasvim normalno i bez velikih priprema i dogovora da ćemo Noah i ja biti u utorak na velikom prosvjedu. Vikali smo, fućkali, pljeskali i sudjelovali ravnopravno u borbi protiv korupcije i protiv promjena našeg grada, naših ulica, protiv rušenja naših škola i parkova. Ne treba nam još jedan shoping centar, ali želimo da gradsko središte ostane netaknuto i prepoznatljivo generacijama koje dolaze.
Prvi veliki prosvjed je završio, bili smo nabrijani do te mjere da je moj sin sljedećih dana smišljao vrlo bolne i krvave načine kako da kazni te ljude koji mu žele srušiti ulicu kojom svaki dan ide doma iz škole i u kojoj obavezno svrati do svoje tete ''sladoledarke'' na slatkać. I drugi veliki prosvjed je prošao, i na njemu smo sudjelovali i srcem i dušom! Ići ćemo i na sljedeći, i na sljedeći, i na sljedeći. Nadam se da ćemo se izboriti da ova generacija prvašića odraste u centru, da ima svoja igrališta na kojima su odigrane prve žestoke tekme, da ima svoje parkove i šetališta na čijim klupicama su se dogodile prve ljubavi, na kojima su pale prve puse i prvi zagrljaji. Ne želimo ulice bez dječije radosne vriske, pa makar to bilo u centru grada gdje se ovim glavonjama čini da je prikladnije imati skupe apartmane u modernim stambenim vilama sa bazenima i tenis terenima. Želimo da i naša djeca pamte sladolede koje su u vrućim ljetnim danima kupovala u svojoj ulici kod svoje poznate tete koja ih uvijek srdačno pozdravi i oslovi ih imenom. Mi smo Zagrepčanci i imamo pravo na svoj grad! NE DAMO VARŠAVSKU!!
Ponekad ti je dosta svega? Nisi jedina, samo si čovjek, a to nije uvijek lako biti. Kad ti pukne film – dođi izjadaj se. Tipkovnica sve može podnijeti.
Uspavljuju se sisanjem prsta, maženjem omiljene krpice ili ruba dekice? Ili su u igri ponovno roditelji umornoga uma i pričanje priče prije spavanja? Prva pomoć je tu - naše pričice za laku noć!
S obzirom na sva burna događanja proteklih dana ne mogu da se ne dotaknem aktualne teme iz medija ''Slučaj Varšavska''.
May 24 2010 14:27:20 ·
