U ovoj rubrici na vaša pitanja i dileme odgovara ekipa probranih stručnjaka. Pošaljite pitanje, mi cemo se pobrinuti i osigurati vam odgovor liječnika, psihologa, odgajatelja....
Ležim na krevetu i dojim kćer. Ručicama pokušava dohvatiti rub moje majice i pokriti njome oči. Mlatara rukama kao da nisu njene. Do hodnika se čuje kako uživa, mumlja i glasno guta. Obrazi su joj puni i rumeni, kao mali hrčak je – topla, draga i mazna…
Gledam je i plačem. Buuuaaaa, ridam kao kišna godina, sve poskakujem od jecaja dok ona pokušava neometano sisati. Hvata me kao jahač podivljala konja na rodeu – bori se za tekućinu koja život znači. Znam da moram prestati, ali mi ne ide…
«Što ti je, jesi li dobro?», redaju se ukućani svojim brižnim pitanjima, obazrivo se držeći malo podalje od mene (tko zna, možda je nešto opasno, zarazno, možda ih ozlijedim u nastupu divljanja pod utjecajem hormona, kao što ženama-ubojicama «oproste» nekoliko godina zbog gadnog PMS-a). «Ma, ništa, ništa…», odbijam isprva njihovu dobronamjernu znatiželju, a onda odjednom provali iz mene bujica riječi prekidanih jecajima: «Vidi je kako je slatka… Moja mala djevojčica… A udat će se za neku budalu… I tko zna kako će joj biti u životu… A bila je moja mala djevojčica…»
Svi se valjaju od smijeha, samo ja još jače ridam…
Postporođajna depresija, strah od odvajanja (kud ranije, nije joj još ni 6 mjeseci) ili jednostavno neminovna istina o životu u današnjem svijetu?
U mladosti sam čeznula za svjetlima velegrada, oduševila se dolaskom na studij u Zagreb, gomilom u kojoj ću se utopiti, zaploviti, zajedriti punim jedrima… I sve slične metafore.
Prođe i ta mladost… Svjetla velegrada ne daju noću mirno spavati, buka je preglasna kad se prevali trideset i neka, gomila je okrutna i brza, često nas nosi putovima kojima ne bismo htjeli, postalo je pogubno utapati se, asimilirati, ploviti burnim morima gradske vreve i nasilja…
Danas nema dovoljno «primitivne i zatucane» seoske sredine za koju bih potpisala da želim da mi ondje djeca sigurno odrastaju…
Prijateljica mi kaže kako svoje školarce svaki dan vozi u školu, teško joj pada još i ta dnevna obaveza, ali strah uvijek negdje pritajen čuči i vreba, kao pedofil iz novina, manijak sa interneta, sumanuti susjed ili jednostavno kakav «uvozni» luđak u prolazu.
Ponekad ti je dosta svega? Nisi jedina, samo si čovjek, a to nije uvijek lako biti. Kad ti pukne film – dođi izjadaj se. Tipkovnica sve može podnijeti.
Uspavljuju se sisanjem prsta, maženjem omiljene krpice ili ruba dekice? Ili su u igri ponovno roditelji umornoga uma i pričanje priče prije spavanja? Prva pomoć je tu - naše pričice za laku noć!
May 17 2010 12:01:17
6305 Čitanja
· 
