U ovoj rubrici na vaša pitanja i dileme odgovara ekipa probranih stručnjaka. Pošaljite pitanje, mi cemo se pobrinuti i osigurati vam odgovor liječnika, psihologa, odgajatelja....
• Svaka žena pamti trenutak u kojem je doznala da čeka svoje malo zlato. Kako ste vi saznali?
- Da čekam bebu ali još to ne znam, kroz smijeh mi je prva obznanila moja kolegica Lela Knežević, urednica Hrvatske uživo. Lela zna i datum, bio je to 12. ožujka 2009., kada joj je naš dragi zajednički prijatelj rekao kako je sanjao da sam trudna. I san se pokazao vizionarskim – ispostavilo se da sam tada već bila trudna nekih dva tjedna. Ne moram isticati koliko smo bili sretni. Za razliku od Nike, prvi mjeseci trudnoće bili su mi jako naporni pa smo se suprug i ja šalili kako je to sigurno jer nosim djevojčicu, živahnu na mamu, a lijepu na tatu. Za malenu smo imali i ime – Luca, no ultrazvuk je nedvojbeno pokazao kako će nas razveseliti dječak. Moram priznati da smo oboje tada bili pomalo razočarani. Kako to obično biva, sada se ne mogu nadiviti svome dječaku. On je, kao i Niko, pravi blagoslov.
• Kakvi ste bili kao trudnica? Jesu li vas hormoni svladali ili ste uspjeli zadržati kontrolu?
- Ja sam od onih žena koje – izuzmemo li zadnje dane uoči porođaja kada sam bila kao balon i nisam mogla dočekati da se porodim – vole trudnoću i uživaju u njoj. Moram priznati da nikada nisam dobivala više komplimenata na račun izgleda. Kolege su mi često govorili kako blistam, a nekako sam se tako i osjećala – uglavnom blaženo. Za hormone bi trebalo pitati supruga, ali koliko se sjećam, bila sam podnošljiva – onako, baš kao prava trudnica.
• Jeste li pazili na prehranu u trudnoći ili ste bili jedna od onih veselih trudnica koje jedu sve što njihovo trudno tijelo poželi?
- Meni su obje trudnoće, suprotno svim uputama da ne treba jesti za dvoje, bile pravi okidač. Jela sam sve do čega sam stigla, od jutra do kasno navečer, pa je moguće da je moj suprug izgledao kao onaj nesretnik iz reklame o trudnici koja šalje muža po sok. U hrani sam baš uživala premda sam, istini za volju, i inače, bez blaženog stanja kao alibija, pravi gurman. To je i došlo na naplatu: na užas moje ginekologinje, u svakoj sam trudnoći dobila gotovo 30 kilograma. U obje sam trudnoće imala veliku želju za jabukama, a drugu ću posebno pamtiti po silnoj potrebi za sirovom mrkvom. To mi je bila prava poslastica, iako je svima jasno kako sam kilograme dobila zbog kaloričnije hrane. Posebno su me mamile sve vrste tjestenine pa sam na opće iznenađenje počela sama mijesiti njoke i eksperimentirati s umakom od naranče.
•Kako je protekao porođaj, je li drugi put doista lakše?
- Unatoč tome što me suprug mjesecima molio da pripremim torbu, na kraju me on morao pakirati. Kada mi je 17. studenoga prošle godine oko 19.40 sati puknuo vodenjak, u panici sam se požurila u rodilište, naravno bez torbe – nju je Damir donio navečer u bolnicu Sv. Duh. Imao je vremena jer sam rodila tek 12 sati kasnije, u 7.13 ujutro. Oba su porođaja trajala više od 12 sati. Rodila sam prirodnim putem; iako sam stoički podnosila bol, na kraju sam tražila i dobila spinalnu anesteziju. Jerko Rafael bio je velika beba, imao je 4800 grama, no unatoč tome, porođaj je bio lakši. Možda ne fizički, ali svakako emotivno lakši jer sam znala što me čeka. Često sam mislila na svoju pokojnu nonu koja je rodila desetero djece. Bez spinalne anestezije, bez bolnice i liječnika, bez ultrazvuka. Kako je tek njoj bilo? U konačnici je ipak najvažniji trenutak kada vam daju dijete u ruke i kažu da je sve u redu.
• To su svakako trenutci za pamćenje. Jeste li ih i na koji način zabilježili?
- Porođaj nismo snimali, jednostavno nisam taj tip. Unatoč nazočnosti liječnika i sestara, porođaj doživljavam izuzetno intimnim činom. Prvi trenutci djetetova svjetovnog života, kada ga polože na prsa da čuje otkucaje moga srca, toliko su puni emocija da bi mi kamera samo smetala. Prve sam slike svojih momčića snimila mobitelom, odmah po porođaju i te su mi slike najdraže i najljepše. Na te me trenutke uvijek sjeti Oliverova pjesma Ključ života, koju je napisao neponovljivi Zdenko Runjić. Ti stihovi, više od svih mojih riječi izgovorenih i napisanih, najbolje oslikavaju kako sam se tada osjećala:
Novi život se rađa i sretne pjesme mi naviru zvuci,
novi život se rađa, a ključ života u tvojoj je ruci.
Što je, ljubavi moja, sva ljubav koju ja poklanjam tebi,
što je, ljubavi moja, prema toj sreći što pružaš je meni.
TMURNI DANI
• Nažalost, ono što slijedi rijetko je toliko idilično. Jeste li uočili neke simptome depresije nakon trudnoće?
- Iako je to sada iza nas, Jerko Rafael – ili Đeri, kako ga odmilja zovemo – rodio se sredinom studenoga i čini mi se kako je moj izlazak iz bolnice ujedno bio i zadnji sunčani dan. Uslijedili su dugi, dosadni i tamni zimski dani. Loše je vrijeme pratila i konstantna nesanica, jer JR nije znao za noćni san. Prvih mjesec i pol dana noću bi bio budan i po tri sata nakon što bi se probudio. Kada me suprug pitao što želim za rođendan, odgovorila sam: Samo da se pošteno naspavam! Niko je krenuo u vrtić, a s njim su došle i brojne prehlade i upale koje je prenio braci. Istovremeno sam se borila i s mastitisom i jedva uspjela održati dojenje. Pojedinih sam dana bila na rubu izdržljivosti, ponekad sam pomišljala kako sam možda depresivna, ali bio je to samo umor. Zbog njegovih i Đerijevih upala uha i lošeg vremena mjesecima nismo izlazili iz kuće. Moji su se izlasci svodili na odlazak doktoru. Zato se beskrajno veselim proljeću i čeznem za suncem.
• Primijetila sam da malenoga odmilja zovete Rambo. Zašto? Kakva je on beba i kakav je u usporedbi s bratom u njegovim mjesecima?
- Kako smo odugovlačili sa službenim davanjem imena drugom sinu, zvali smo ga i Buco, Novica, Beba... Moja ga je sestra nazvala Haubica i odmah ga proglasila najljepšom bebom na svijetu. Sjećam se, kad sam ga prvi put ugledala, pomislila sam: Koji Rambo! Zapravo, izgledao mi je kao križanac Ramba i sumo borca jer je bio uistinu velik: izgledao je kao da već ima mjesec dana s tim svojim debeljuškastim ručicama i nožicama. Najviše me iznenadio taj njegov bistar i jasan pogled, kao da mi je govorio: Evo me, došao sam, i što kažeš, mamice?
Izuzmemo li probleme već s trećom upalom uha, on je divna beba. Čini mi se jako napredan, vrlo je rano počeo dizati glavicu i jako je odlučan u želji da samostalno sjedi, premda mu još nije vrijeme. Voli da mu se priča, zato mu stalno nešto govorim, a on mi odgovara: smije se, guguće, ponavlja samoglasnike… Čudesno malo biće!
•Za dlaku ste izbjegli da vašem junioru država ne odredi ime. Gdje je zapelo s imenom i što je u konačnici presudilo?
- To je bio splet okolnosti – naša neodlučnost i moja neispavanost, iako su nas svi – od bake i dide, none i noneta, prijatelja i bliže i dalje rodbine – stalno pitali jesmo li se više odlučili. Znak da je vrijeme isteklo bio je na povratku od pedijatra nakon što je naš maleni div dobio još jednu upalu uha. Damir je otišao u ljekarnu po antibiotik, a na receptu je pisalo Muško Pavić pa ga je ljekarica pitala zove li se beba uistinu Muško. Ne znam zašto mi se bilo tako teško odlučiti. I Niko je pokušao pomoći: isprva je predlagao da se braco zove po likovima iz crtića, kao Ben Ten, Geo – gospodar Zemlje, a kasnije nam je ponudio da će mu dati svoje ime, a on će sebi izabrati novo pa će se zvati Batman ili Spiderman. Damir je želio da ime bude neko tradicionalno, njegov je izbor bio Jerko, a moj Rafael. I tako je ostalo.
No nakon svega najviše me iznenadilo to što je za nas neočekivana dvojba dobila neželjenu medijsku pozornost. Tako se javnost danima zabavljala činjenicom da djetetu nismo dali ime, kao da je to neka značajna vijest.
BORBA ZA ISTINU
• U posljednjim tjednima trudnoće imali ste vrlo stresnu situaciju na poslu: prijetio vam je izvanredni otkaz. Kako ste to podnijeli i prebrodili?
- To je mučno razdoblje na sreću iza mene i iza mojih kolega – Maje Sever, Lele Knežević i Roberta Zubera – koji su se našli u istoj situaciji. Bila sam u visokom stupnju trudnoće, tek nekoliko tjedana do porođaja. Cijela mi je priča bila apsurdna jer smo mogli dobiti otkaze zbog – istine, a ona bi trebala biti temelj našeg poziva. Ne mogu reći da sam se bojala za dijete. Nisam si smjela dopustiti da se previše iživciram, no moram priznati da sam bila jako uzrujana, ne samo zbog sebe nego zbog cijele situacije – zbog poluistina koje su se servirale u javnost, zbog manipulacija, podzemnih i nadzemnih igara onih koji su bili u poziciji da nam u konačnici i uruče otkaze. Danas sam uvjerena kako na cesti nismo završili samo zbog velike potpore javnosti i struke. Iz te ću priče pamtiti konferenciju za novinare u prostorima HND-a. Bilo je lijepo vidjeti koliko nam je ljudi došlo dati podršku. Konačni rezultat događaja na HTV-u pokazao je da smo cijelo vrijeme upozoravali na prave probleme.
Ostatak zanimljivog intervjua pročitajte u najnovijem broju časopisa Mama&beba
Ponekad ti je dosta svega? Nisi jedina, samo si čovjek, a to nije uvijek lako biti. Kad ti pukne film – dođi izjadaj se. Tipkovnica sve može podnijeti.
Uspavljuju se sisanjem prsta, maženjem omiljene krpice ili ruba dekice? Ili su u igri ponovno roditelji umornoga uma i pričanje priče prije spavanja? Prva pomoć je tu - naše pričice za laku noć!
- Da čekam bebu ali još to ne znam, kroz smijeh mi je prva obznanila moja kolegica Lela Knežević, urednica Hrvatske uživo. Lela zna i datum, bio je to 12. ožujka 2009., kada joj je naš dragi zajednički prijatelj rekao kako je sanjao da sam trudna. I san se pokazao vizionarskim – ispostavilo se da sam tada već bila trudna nekih dva tjedna. Ne moram isticati koliko smo bili sretni. Za razliku od Nike, prvi mjeseci trudnoće bili su mi jako naporni pa smo se suprug i ja šalili kako je to sigurno jer nosim djevojčicu, živahnu na mamu, a lijepu na tatu. Za malenu smo imali i ime – Luca, no ultrazvuk je nedvojbeno pokazao kako će nas razveseliti dječak. Moram priznati da smo oboje tada bili pomalo razočarani. Kako to obično biva, sada se ne mogu nadiviti svome dječaku. On je, kao i Niko, pravi blagoslov.
- Ja sam od onih žena koje – izuzmemo li zadnje dane uoči porođaja kada sam bila kao balon i nisam mogla dočekati da se porodim – vole trudnoću i uživaju u njoj. Moram priznati da nikada nisam dobivala više komplimenata na račun izgleda. Kolege su mi često govorili kako blistam, a nekako sam se tako i osjećala – uglavnom blaženo. Za hormone bi trebalo pitati supruga, ali koliko se sjećam, bila sam podnošljiva – onako, baš kao prava trudnica.
- Unatoč tome što me suprug mjesecima molio da pripremim torbu, na kraju me on morao pakirati. Kada mi je 17. studenoga prošle godine oko 19.40 sati puknuo vodenjak, u panici sam se požurila u rodilište, naravno bez torbe – nju je Damir donio navečer u bolnicu Sv. Duh. Imao je vremena jer sam rodila tek 12 sati kasnije, u 7.13 ujutro. Oba su porođaja trajala više od 12 sati. Rodila sam prirodnim putem; iako sam stoički podnosila bol, na kraju sam tražila i dobila spinalnu anesteziju. Jerko Rafael bio je velika beba, imao je 4800 grama, no unatoč tome, porođaj je bio lakši. Možda ne fizički, ali svakako emotivno lakši jer sam znala što me čeka. Često sam mislila na svoju pokojnu nonu koja je rodila desetero djece. Bez spinalne anestezije, bez bolnice i liječnika, bez ultrazvuka. Kako je tek njoj bilo? U konačnici je ipak najvažniji trenutak kada vam daju dijete u ruke i kažu da je sve u redu.
- Porođaj nismo snimali, jednostavno nisam taj tip. Unatoč nazočnosti liječnika i sestara, porođaj doživljavam izuzetno intimnim činom. Prvi trenutci djetetova svjetovnog života, kada ga polože na prsa da čuje otkucaje moga srca, toliko su puni emocija da bi mi kamera samo smetala. Prve sam slike svojih momčića snimila mobitelom, odmah po porođaju i te su mi slike najdraže i najljepše. Na te me trenutke uvijek sjeti Oliverova pjesma Ključ života, koju je napisao neponovljivi Zdenko Runjić. Ti stihovi, više od svih mojih riječi izgovorenih i napisanih, najbolje oslikavaju kako sam se tada osjećala:
March 29 2010 15:06:13
927 Čitanja
· 
