Sjećam se jedne anegdote koju sam čula prije nekoliko godina. Jedan klinac je bio strašno neposlušan i njegova mama bi svaki put pred drugima govorila: „Kako je neposlušan taj mali, svaki put mu moram tri puta reći, nikad ne može ništa od prve!“. I tako je jednom isti taj klinac dobio naredbu od mame da nešto napravi. Na njezin prvi glas on se oglušio, na drugi isto tako, te ga mama već poprilično ljuta upita: „Pa mali koliko ti puta trebam reci?“.
Dječak je potpuno mirno i tiho odgovorio: „Pa - tri!“.
Priča ovog klinca mi zvuči tako slatko i uopće si ne mogu zamisliti bilo kakvu kazneno- odgojnu mjeru koju bih tada primijenila da sam bila u ulozi te mame…
Koliko nama odraslima treba da shvatimo? Da se pokrenemo? Koliko puta moramo pogriješiti na jednaki način kao i onaj prije toga, kao i onaj prije onoliko godina?
Još kao srednjoškolka sam u gorkim fazama opće zbunjenosti znala uletjeti kod tete Sande u ured i trabunjati kako mi ništa ne ide, kako stalno radim iste greške…i on mi je rekla jednu rečenicu koju sam zapamtila: Svi mi griješimo onoliko puta koliko nam treba, ni više ni manje.
I tada sam bila poprilično zadovoljna odgovorom dok nisam upoznala još jednu tetu Branku, kad su pogreške narasle na popriličan broj i nije im se vidio kraj, a posljedice istih nisu bile izbrisive gore navedenom izrekom. A onda me ta teta naučila kako postoji još jedna faza u savladavanju pogrešaka, a to je praštanje samom sebi. Ona mi je pak udijelila zlatni savjet: Nitko od nas ne griješi namjerno, svi mi postupamo u svakoj situaciji najbolje i jedino kako znamo, ni bolje ni lošije od toga.
Kad razmišljam o malom s početka priče, imao je pravo, jednako je tako i znao. Ja bih mu oprostila, a sad ću i sebi neke stvari. Jer djeca u nama su pametna, samo smo ih možda previše stegnuli kao oni strogi, namrgođeni roditelji…
Dakle, praštajmo si dragi moji, nema veze koliko si puta moramo reći, naučit ćemo kad dođe vrijeme za to…A do tada ostajte i veliki i mali u jednom, onakvi kakvi znate… Ni bolji ni lošiji od toga!
Ponekad ti je dosta svega? Nisi jedina, samo si čovjek, a to nije uvijek lako biti. Kad ti pukne film – dođi izjadaj se. Tipkovnica sve može podnijeti.
Uspavljuju se sisanjem prsta, maženjem omiljene krpice ili ruba dekice? Ili su u igri ponovno roditelji umornoga uma i pričanje priče prije spavanja? Prva pomoć je tu - naše pričice za laku noć!
U ovoj rubrici na vaša pitanja i dileme odgovara ekipa probranih stručnjaka. Pošaljite pitanje, mi cemo se pobrinuti i osigurati vam odgovor liječnika, psihologa, odgajatelja....
March 02 2010 20:28:37
217 Čitanja
· 
