U ovoj rubrici na vaša pitanja i dileme odgovara ekipa probranih stručnjaka. Pošaljite pitanje, mi cemo se pobrinuti i osigurati vam odgovor liječnika, psihologa, odgajatelja....
• Prije nego što ste postali mama, jeste li razmišljali o tome kako će vam život izgledati kada dođe dijete?
- Iako sam puno čitala o majčinstvu i o tome razgovarala s prijateljicama koje su prije mene postale majke, kad vam se majčinstvo dogodi, tek tada u cijelosti razumijete majke koje s posebnim sjajem u očima pričaju o svojoj djeci. To je uistinu nešto najljepše što mi se dogodilo u životu. Kad sam o tome prije bila razmišljala, znala sam da je to nešto posebno, ali tek kad nakon porođaja u naručje primite to maleno stvorenje, shvatite da je ono stvarno stiglo u vaš život i u njega unijelo velike promjene. Sve životne navike morate iz temelja promijeniti i prilagoditi djetetu. No kad to želite, ništa nije teško. Naravno da ima dana kada sam neispavana i nervozna, no to brzo zaboravim pri pogledu na moga nasmijanog sinčića.
• Kakva vam je bila trudnoća? Jeste li uživali u njoj?
- U trudnoći sam uistinu uživala. Nisam imala mučnine, bila sam puna energije, stalno sam bila u pokretu. Pazila sam na prehranu, ali i na kilograme: na kraju sam bila zadovoljna jer sam dobila trinaest kilograma. Radila sam do kraja sedmog mjeseca trudnoće. Dosta sam i putovala. No osjetila sam da mi letovi ne odgovaraju, odnosno loše sam se osjećala pri polijetanju zrakoplova pa sam nakon službenog puta u Pariz, negdje potkraj šestog mjeseca trudnoće, odlučila stati. Tada mi je i liječnik rekao neka se nikuda ne žurim i da se počnem više odmarati, što sam i učinila – iz pete sam brzine ubacila u drugu. Krenula sam na fitnes za trudnice, trudnički tečaj , čitala knjige o majčinstvu i šetala. Pred kraj trudnoće imala sam nesanice, a sad vidim da je to imalo smisla. Barem sada imam kondiciju za besane noći koje provodim uspavljujući moga Luku, koji još nije počeo mirno spavati.
• Gdje ste rodili i kako je protekao porođaj? Je li suprug bio s vama?
- Rodila sam u bolnici Sveti duh. Ondje mi je trudnoću vodio doktor Ratko Matijević. Njegova smirenost ulijevala mi je povjerenje jer, moram priznati, što se porođaj približavao, postajala sam sve nervoznija. Rodila sam carskim rezom. Dobila sam spinalnu anesteziju tako da sam bila svjesna svega što se događa oko mene. To mi je odgovaralo jer sam uistinu željela čuti plač malog Luke. Tada sam se rasplakala od sreće. Suprug nije bio na porođaju; dogovorili smo se da je najbolje da on vani čeka sretni trenutak.
• Kako je izgledao vaš prvi susret s bebom?
- Nakon porođaja bila sam ushićena, sretna, ali jako umorna jer sam rađala dugo; tek su se na kraju liječnici odlučili za carski rez. Luku sam tada vidjela samo na kratko, bila je noć i brzo su ga odnijeli, a ja unatoč umoru nisam mogla spavati nego sam stalno razmišljala kako će njemu malenome biti bez mene. Sestre su ga donijele već u pet ujutro. Blaženo je spavao pa sam i ja tada „blaženo“ zaspala.
• Je li se i vama život okrenuo naglavačke otkad je Luka s vama?
- Naravno, prije sam bila velika spavalica, odnosno na spavanje bih išla kasno navečer, a buđenja su mi uvijek bila problem. Sada više nema spavanja. Luka je jako aktivan i stalno traži pažnju. Danju malo spava, a noću se često budi. S djetetovim vam se dolaskom promijene prioriteti u životu: ono vam je na prvom mjesto, a tada dolazi sve ostalo, ako za to ostalo imate vremena. No ja se ne žalim, nego uživam.
• Tko vam je pomogao oko bebe u prvim danima?
- Prvih tjedan dana samo mi je suprug pomagao oko Luke. Odlučili smo da ćemo se sami pokušati snaći. Kuhao nam je, mijenjao pelene bolje od mene, Luku kupao, nosio, a mene tješio jer sam bila potpuno izgubljena i puna emocija. Čas bih plakala, čas bih se smijala. Puno nam je pomogla moja sestra Lidija i mama, koje su uskočile kad se suprug vratio na posao. Ja sam prije porođaja svima rekla da pomoć neću trebati jer mislim da ću se dobro snaći, no mislim da rijetke mogu reći da su sve mogle same. Tih prvih mjeseci uistinu vam treba pomoć kako biste se snašli u ulozi majke.
• Tko je Luki dao ime?
- Suprug je Luki dao ime po svome pradjedu, meni se ime jako svidjelo pa mogu reći da je to u konačnici bila zajednička odluka.
Ostatak zanimljivog intervjua pročitajte u najnovijem broju časopisa Mama&beba
January 07 2010 15:00:58
782 Čitanja
· · · Podijeli
Ponekad ti je dosta svega? Nisi jedina, samo si čovjek, a to nije uvijek lako biti. Kad ti pukne film – dođi izjadaj se. Tipkovnica sve može podnijeti.
Uspavljuju se sisanjem prsta, maženjem omiljene krpice ili ruba dekice? Ili su u igri ponovno roditelji umornoga uma i pričanje priče prije spavanja? Prva pomoć je tu - naše pričice za laku noć!
- Iako sam puno čitala o majčinstvu i o tome razgovarala s prijateljicama koje su prije mene postale majke, kad vam se majčinstvo dogodi, tek tada u cijelosti razumijete majke koje s posebnim sjajem u očima pričaju o svojoj djeci. To je uistinu nešto najljepše što mi se dogodilo u životu. Kad sam o tome prije bila razmišljala, znala sam da je to nešto posebno, ali tek kad nakon porođaja u naručje primite to maleno stvorenje, shvatite da je ono stvarno stiglo u vaš život i u njega unijelo velike promjene. Sve životne navike morate iz temelja promijeniti i prilagoditi djetetu. No kad to želite, ništa nije teško. Naravno da ima dana kada sam neispavana i nervozna, no to brzo zaboravim pri pogledu na moga nasmijanog sinčića.
- U trudnoći sam uistinu uživala. Nisam imala mučnine, bila sam puna energije, stalno sam bila u pokretu. Pazila sam na prehranu, ali i na kilograme: na kraju sam bila zadovoljna jer sam dobila trinaest kilograma. Radila sam do kraja sedmog mjeseca trudnoće. Dosta sam i putovala. No osjetila sam da mi letovi ne odgovaraju, odnosno loše sam se osjećala pri polijetanju zrakoplova pa sam nakon službenog puta u Pariz, negdje potkraj šestog mjeseca trudnoće, odlučila stati. Tada mi je i liječnik rekao neka se nikuda ne žurim i da se počnem više odmarati, što sam i učinila – iz pete sam brzine ubacila u drugu. Krenula sam na fitnes za trudnice, trudnički tečaj , čitala knjige o majčinstvu i šetala. Pred kraj trudnoće imala sam nesanice, a sad vidim da je to imalo smisla. Barem sada imam kondiciju za besane noći koje provodim uspavljujući moga Luku, koji još nije počeo mirno spavati. 
- Rodila sam u bolnici Sveti duh. Ondje mi je trudnoću vodio doktor Ratko Matijević. Njegova smirenost ulijevala mi je povjerenje jer, moram priznati, što se porođaj približavao, postajala sam sve nervoznija. Rodila sam carskim rezom. Dobila sam spinalnu anesteziju tako da sam bila svjesna svega što se događa oko mene. To mi je odgovaralo jer sam uistinu željela čuti plač malog Luke. Tada sam se rasplakala od sreće. Suprug nije bio na porođaju; dogovorili smo se da je najbolje da on vani čeka sretni trenutak.
- Nakon porođaja bila sam ushićena, sretna, ali jako umorna jer sam rađala dugo; tek su se na kraju liječnici odlučili za carski rez. Luku sam tada vidjela samo na kratko, bila je noć i brzo su ga odnijeli, a ja unatoč umoru nisam mogla spavati nego sam stalno razmišljala kako će njemu malenome biti bez mene. Sestre su ga donijele već u pet ujutro. Blaženo je spavao pa sam i ja tada „blaženo“ zaspala.
January 07 2010 15:00:58
782 Čitanja
· 
