U ovoj rubrici na vaša pitanja i dileme odgovara ekipa probranih stručnjaka. Pošaljite pitanje, mi cemo se pobrinuti i osigurati vam odgovor liječnika, psihologa, odgajatelja....
U božićnom izdanju M&B pročitajte kako joj se život okrenuo naglavačke, kako joj leži majčinstvo te kako će proslaviti najvažniji dan u svojem životu - prvi rođendan sinčića Josipa.
• Kako ste reagirali kada ste prvi put čuli otkucaje srca svojega djeteta na ultrazvuku?
- Onaj tko me zna, zna da sam plakala (smijeh). Nisam nikome ništa ni trebala reći, sve je bilo jasno po izrazu moga lica. Sve je to meni bilo užasno nestvarno, kao da nije ovozemaljsko. Zapravo i je čudo kada spoznaš da ispod tvog srca kuca još jedno srce. Obuzme te hrpa pozitivnih emocija: sreća, ushićenje, ali i zabrinutost.
•Kada žene prvi put postaju majke, obično su pune pitanja i nedoumica, čak strahova. Jeste li imali kakvih strahova tijekom trudnoće?
- Strahove za dijete sam imala cijelu trudnoću, no zanimljivo, nisam se uopće bojala kako ću se snaći s Josipom kada se rodi, za razliku od moje mame koja se užasno bojala kako ću ja to (smijeh). Moji roditelji su mislili da sam jedno veliko dijete koje ne može nikako imati dijete. Uvjerena sam da su to mislili ma koliko oni šutjeli o tome. No strahovi u trudnoći doista su postojali; to je ono što sam u početku rekla – puno mi je ugodnije biti mama nego trudnica.
• Kako ste se pripremali za majčinstvo? Jeste li slušali savjete svoje mame ili ste čitali neku literaturu?
- Mamine savjete sam slabo slušala, jer sve što bih je pitala, ona bi mi rekla da se ne sjeća, što je meni bilo stvarno neobično. No, nedavno sam se našla u situaciji da me prijateljica, novopečena mama, pitala za neko moje iskustvo pa se isto nisam mogla sjetiti. A ja sam rodila prije godinu, a moja mama prije dvadeset sedam, odnosno sedamnaest (smijeh). Zanimljivo je to sa savjetima – ja sam na dan kad sam išla roditi shvatila da znam sve o trudnoći, a ništa o majčinstvu. Nisam ništa posebno čitala o tome, ali ljudi su, pretpostavljam, po prirodi takvi da ti imaju potrebu reći nešto o tome, podijeliti svoje iskustvo, što je pozitivno.
• Došavši kući iz bolnice, je li vam bilo stresno biti sama s djetetom ili ste imali neku pomoć sa strane?
- Pa, zapravo sam se cijelu trudnoću bojala dolaska kući iz rodilišta, i to ne kako ću se snaći fizički s djetetom, nego kako ću emocionalno reagirati na bebu. Prije Josipa živjela sam neki drugi život, radila sam, izlazila... Živjela sam djevojačkim životom bez obzira na to što sam se udala. Toga sam se najviše bojala, bila sam svjesna da moram na brzinu odrasti i trebalo mi je vremena da se priviknem na to. I koliko god to patetično zvučalo, kada pogledaš svoje dijete, jednostavno zaboraviš na sve drugo. Mama mi je jako pomogla nakon Josipova rođenja, živjela je s nama prva tri tjedna.
• Dakle, život vam se okrenuo naglavačke. Na što ste se najteže priviknuli?
- Najteže mi se bilo priviknuti se na drugi način života, i mogu reći da mi najviše nedostaje ta bezbrižnost koju sam prije imala. Iz ove perspektive vidim da sam živjela bez brige i pameti bez obzira na sve probleme u životu koje sam onda možda imala, a možda i nisam. Lijepo je bilo imati „mozak na paši“ koji sada nikako ne mogu imati, ni noću ni danju, niti kada sam dalje od njega, niti bliže, niti kad spava, nikad... Da mi je sada samo jedan dan u mjesecu imati „mozak na paši“, bilo bi to sjajno (smijeh).
• Planirate li još djece?
- Zasada ne, ali ne bih voljela da Josip ostane sam, bez braće ili sestara, a što će nam budućnost donijeti – ne znam. Čovjek snuje, a Bog odlučuje.
Ostatak zanimljivog intervjua pročitajte u redizajniranom božićnom izdanju časopisa Mama&beba
November 30 2009 16:11:33
543 Čitanja
· · · Podijeli
Ponekad ti je dosta svega? Nisi jedina, samo si čovjek, a to nije uvijek lako biti. Kad ti pukne film – dođi izjadaj se. Tipkovnica sve može podnijeti.
Uspavljuju se sisanjem prsta, maženjem omiljene krpice ili ruba dekice? Ili su u igri ponovno roditelji umornoga uma i pričanje priče prije spavanja? Prva pomoć je tu - naše pričice za laku noć!