U ovoj rubrici na vaša pitanja i dileme odgovara ekipa probranih stručnjaka. Pošaljite pitanje, mi cemo se pobrinuti i osigurati vam odgovor liječnika, psihologa, odgajatelja....
Na naš natječaj “Svaka mama je zvijezda” stiglo je više vaših pisama nego što smo se smjeli nadati: dirljivih, iskrenih, lijepih, duhovitih… Ipak, nije nam na kraju bilo teško izabrati. Kada je na našu adresu stiglo pismo Dragane Darmopil, cijela je redakcija pomislila isto: ovo je naša božićna priča! Pročitajte je i saznat ćete zašto.
Marko i Dragana Darmopil, skromni i jednostavni ljudi, za svaki su se komadićak svoje sreće izborili sami, vlastitim rukama, trudom i voljom. Njihovi su životi mogli krenuti i drugim smjerom. Okolnosti im nisu bile naklonjene – Dragana je kao dijete rasla bez roditelja i nikada nije upoznala istinsku ljubav oca i majke. Njezin je suprug kao prognanik iz Bosne došao u Požegu s osmero mlađe braće i sestara. Zajedno, bodreći se i podržavajući jedno drugo, sagradili su svoj dom, i kao u bajci, njihova je ljubav i upornost nagrađena najljepšim darom, malim Teom. Dragani je danas dvadeset i šest, njezinom suprugu dvadeset i osam, a njihovom nasmiješenom crvenokosom ljepotanu jedna godina. Može se reći da su uspješni ljudi i da u njihovom domu, u kojem se gost osjeća kao kod kuće, vlada zadovoljstvo, spokoj i veselje. Za ovo posljednje najzaslužniji je, naravno, Teo, koji oduševljeno dijeli svoje neodoljive osmijehe jurcajući iz sobe u sobu i vedro podvriskujući. Našu fotografkinju Jasminu taj je maleni, razigrani i druželjubivi model toliko oduševio da smo joj morali priprijetiti da ćemo je zaključati u kupaonicu ne prestane li “blicati”. I dok se ostatak obitelji zabavljao fotografiranjem, mama Dragana nam je ispričala svoju priču…
• U svojem ste nam pismu napisali da je za vas poseban osjećaj biti majka, jer nikada niste bili kći…
- Da, odrasla sam bez roditelja. Mama i tata su ostavili mene i moju stariju sestru kod bake i djeda dok smo još bile male i nastavili živjeti 5 kilometara daleko od nas, od Požege. Nikad nisam saznala zašto su to učinili. Ponekad mislim: mladost ludost, no nisu oni bili baš ni tako jako mladi; 22 i 24 godine. Možda je to ipak više bila sebičnost… Uglavnom, odrasla sam s bakom, djedom i sa stricem. Oni su sada svi pokojni, a moji su se roditelji razišli. Mlađa sestra i brat su donedavno živjeli s mamom, a sada su s tatom i dosta trpe zbog tog razvoda. Tata je nezaposlen i nikada nije pokazao neku inicijativu da se stvarno pobrine za svoju djecu, tako da se ja trudim pomoći koliko god mogu. Oni su moja krv i osjećam se dužnom da im pomognem. Cijela ta obitelj jednostavno nikada nije stvarno funkcionirala.
PRVA LJUBAV – PRAVA LJUBA
• Sa svojim ste mužem u vezi od rane mladosti. U vašem je životu prva ljubav bila i prava ljubav…
- Mi se znamo još od djetinjstva, otkako je on doselio u Požegu kao izbjeglica iz Banja Luke. Imao je prijatelje u mojoj zgradi i dolazio je k njima. Moja se prijateljica zagledala u njega i opsjedala ga je tri godine, a onda i ja zajedno s njom. Kad se ona ohladila, nas smo se dvoje slučajno počeli opet družiti. Išli smo zajedno na odbojku i tako… Jednoga dana, baš je bilo Valentinovo, završili smo oboje u gradu sami. Moja prijateljica je otišla, a meni se nije išlo kući. Rekla sam joj: “Valentinovo je, ja idem u grad.” Sišla sam do disco kluba i on je stajao pred vratima. Pozvala sam ga unutra. Do tada sam ga doživljavala kao prijatelja, nekog s kim idem na odbojku… Ali eto. To iz početka nije bilo ništa ozbiljno. Ipak smo mi bili jako mladi - ja sam imala 15, a on 17 godina. Onda je on otišao u Zagreb, probao je nešto s nogometom, pa se vratio i tek tada je to postalo ozbiljno. I tako, polako…
• Kako ste odlučili početi živjeti zajedno?
- To je došlo spontano. Ja sam mnogo vremena provodila kod njega i samo sam se jednoga dana preselila. To je bilo u trećem ili četvrtom razredu srednje škole. Kad sam maturirala, zaposlila sam se u kladionici i odlučili smo naći svoj stan. Rekla sam – idemo! Idemo napraviti nešto od svojega života. Iznajmili smo stan i to je bilo to. Nismo imali ništa čime bismo ga namjestili (smijeh). Posudili smo što se dalo posuditi, onda smo otišli u banku i rekli da ćemo se vjenčati, a oni su nam dali deset čekova. Samo tako. Deset čekova! S tim smo kupili kuhinju, hladnjak i ono osnovno. Onda smo polako na kredit kupovali stol i stolce i malo pomalo sređivali taj prvi stan. To nas je držalo: mislili smo – sad ćemo nešto napraviti od svoga života, sad ćemo se osamostaliti… Moj muž je jako vezan uz svoju obitelj. On je najstarije dijete, ima još 4 brata i 4 sestre i rano je ostao bez oca, u šesnaestoj godini. I onda, a i danas, osjeća da im mora pomoći, da se mora brinuti za na njih. Njegovoj mami je teško. Rano je ostala bez muža, puno djece… Život ju je već umorio. A i situacija u Požegi je teška. Velika je nezaposlenost, ljudi su nezadovoljni i bezvoljni. Ja sam znala da se moramo odvojiti ako želimo svoj život i svoju obitelj. Znala sam da moramo učiniti nešto za sebe. Rekla sam – idemo! Idemo napraviti nešto od svojega života! Iznajmili smo stan i to je bilo to. Nismo imali ništa čime bismo ga namjestili.
Već sam sa 16 godina u srednjoj školi počela raditi i zarađivala sam sama sebi za knjige. Umjesto izlazaka, ja sam radila...
Otatak pročitajte u najnovijem broju časopisa Mama&Beba
November 27 2008 21:22:41
1045 Čitanja
· · · Podijeli
Ponekad ti je dosta svega? Nisi jedina, samo si čovjek, a to nije uvijek lako biti. Kad ti pukne film – dođi izjadaj se. Tipkovnica sve može podnijeti.
Uspavljuju se sisanjem prsta, maženjem omiljene krpice ili ruba dekice? Ili su u igri ponovno roditelji umornoga uma i pričanje priče prije spavanja? Prva pomoć je tu - naše pričice za laku noć!
Na naš natječaj “Svaka mama je zvijezda” stiglo je više vaših pisama nego što smo se smjeli nadati: dirljivih, iskrenih, lijepih, duhovitih… Ipak, nije nam na kraju bilo teško izabrati. Kada je na našu adresu stiglo pismo Dragane Darmopil, cijela je redakcija pomislila isto: ovo je naša božićna priča! Pročitajte je i saznat ćete zašto.
November 27 2008 21:22:41
1045 Čitanja
· 
