U ovoj rubrici na vaša pitanja i dileme odgovara ekipa probranih stručnjaka. Pošaljite pitanje, mi cemo se pobrinuti i osigurati vam odgovor liječnika, psihologa, odgajatelja....
- Roštilja imamo od jučer, samo napravim krumpir. Hoćete pečeni ili pire – pitam više sama sebe nego Saru istovremeno vrteći u glavi nekoliko paralelnih filmova “Ja uvijek kuham pire, a oni vole pečeni. Ali pečeni nije zdrav. A i zadnji put sam pire.” Sjetim kako su mi jednom rekli: - Mama, svi barem nekada imaju pomfri, a mi nikada!
- Može pire! – prekine me Sara i usput doda:
- Mama, ti si ko konobarica! Pitaš nas što želimo naručiti. Promaknuće
U zadnje vrijeme baš me nešto skenira. Neki dan sam ju uhvatila kako svojoj prijateljici Hani pokazuje crtež i čita rečenice koje je napisala (valjda neki sastavak u povojima). Moja mama (sljedeći red) Kao sluškinje sve su mame.
Vidite kako sam u nekoliko dana napredovala iz sluškinje u konobaricu. Ništa bez škole. Ni kruha bez motike.
Kako je naš stariji brat, među ostalim talentima, zvijezda razrednih panoa i sastavaka, tako i Sara daje sve od sebe i trudi se pisati slova. Slova za sada piše naopako, a za istinu, što se iz gore navedenog vidi, ima poprilično dobar nos.
Kao sluškinje sve su mame... Žalosne vrbe
Jutros smo mahali busu. Suncu ni traga, al baš me nešto žuljalo u očima. Pa, mi suze oči. A vidim i drugim mamama. Ni učiteljici nije bilo svejedno. Ili je i ona alergična. A oni iz busa mašu i smiju se. Briga njih – mali maturalac.
I dok je nama sluškinjama-konobaricama-mamama odmah kroz glavu prošlo sve od prvog plača, dude, dana škole, pričesti i ko zna čega sve ne... oni su sretno mahali iz busa i jedva čekali da se zapraši za njima, a mi ostanemo ispred škole ko žalosne vrbe. Opet alergija
- Mama, kad će David doći – pita me Sara, a ja si računam da su možda negdje do Šibenika stigli.
- Moramo završit crtež.
- Mama, jel on ima hranu – pita me zabrinuto.
- Mama, koliko dana još spavamo dok se David vrati – pita za manje od minutu.
Ja se uopće ne snalazim. Mi smo obezglavljeni.
- Rekao sam treneru da me neće biti na rukometu u ponedjeljak i srijedu – rekao mi je dok smo slagali kofer.
Ma, lako je meni za trenera kad Sarinom preciznošću mogu ustvrditi da me do četvrtka baš nitko neće pitati: - Jesi umorna? Odi se odmoriti, ja ću biti s njima...
I ne žalim se ja što neće biti pitanja, već što nema onog koji pita.
Opet me alergija muči. Ili je sada od crvenog luka.
Ponekad ti je dosta svega? Nisi jedina, samo si čovjek, a to nije uvijek lako biti. Kad ti pukne film – dođi izjadaj se. Tipkovnica sve može podnijeti.
Uspavljuju se sisanjem prsta, maženjem omiljene krpice ili ruba dekice? Ili su u igri ponovno roditelji umornoga uma i pričanje priče prije spavanja? Prva pomoć je tu - naše pričice za laku noć!
June 11 2012 15:15:17
17660 Čitanja
· 
