U ovoj rubrici na vaša pitanja i dileme odgovara ekipa probranih stručnjaka. Pošaljite pitanje, mi cemo se pobrinuti i osigurati vam odgovor liječnika, psihologa, odgajatelja....
U jednoj je obitelji vrijedilo pravilo da se riba obavezno peče bez glave. Kada bi kćer pitala majku zašto je tome tako, majka bi odgovarala da je tako bolje, sve dok jedna od kćeri nije bila dovoljno buntovna i uporna u potrebi za smislom te rabote. Izludjela je i mamu i baku pitanjima zašto se riba mora peći bez glave. Na kraju se ispostavilo da je čukunbaba imala premalu tavu, pa je morala rezati glave. Njezine potomke imale su i većih tava, ali uvjerenje je bilo jače od toga.
Samo nebo zna koliko uvjerenja branimo kao istinita, a da se nikada nismo zapitali zašto vjerujemo u to. Isto je tako i s vrijednostima -zašto nam je nešto važno? A vrlo često i s načinom kako nešto radimo. Kada bi nas netko pitao zašto to tako radimo, vjerojatno bismo odgovorili „Zato što se to tako radi“.
Sjećam se kako mi je mama, kada sam bila klinka i počela pomagati u kući, bezbroj puta ponovila da se rublje vješa na točno određen način. Prvo donje rublje i čarape, pa majice, košulje, pa suknje i hlače i na kraju veliki komadi. I ja sam bila buntovna pa sam ju zapitkivala zašto baš tako moram vješati rublje. Zato što se to tako radi. Ja sam se trudila objesiti ga na svoj način, što je nju dovodilo do ludila.
Onda sam se odselila. Danas živim sa svojom obitelji i pogodite kako vješam rublje? Prvo čarape i donje rublje, pa onda majice i košulje i tako redom.
Nakon kratke analize zašto je moja mama baš na taj način vješala rublje, poput Newtona odjednom mi je na glavu pala zakonitost vješanja. Ona je sušila rublje na prozoru i bilo joj je bitno da susjedi ne gledaju naše rublje, pa je logika nalagala da prema van budu velike plahte.
Ja danas sušim rublje uglavnom u stanu gdje ga nitko ne vidi, ali i dalje ga sušim onako kako me mama naučila. Baš kao što su žene iz priče na početku članka pekle ribe bez glave.
Navedeni primjer nema nekog velikog utjecaja na kvalitetu mog života, ali postoje uvjerenja i programi koje smo preuzeli od svojih roditelja, a koji nas mogu značajno ograničavati. Roditelji nam takva uvjerenja verbalno prenose u najboljoj namjeri. I njih su tako učili i smatraju da će nam to pomoći u životu. Ono čega nismo svjesni da nas mnoga od njih sprječavaju da razvijemo i iskoristimo sve kapacitete koje imamo, da se ostvarimo na nekim poljima, da budemo sretni. Neka uvjerenja razvijamo opažajući roditelje i roditeljske figure. Roditelji nam ih ne prenose namjerno, već ih mi sami formiramo na temelju toga kako se roditelji ponašaju.
Takva uvjerenja mogu biti primjerice:
„Ljudima ne treba vjerovati“: ako smo to čuli dovoljan broj puta kao djeca, postaje istinito i može se dogoditi da jednoga dana imamo rezervu u odnosu s ljudima. Ono nas može onemogućiti u stjecanju prijatelja, ostvarivanju intimnih veza itd. Cijeli život se oslanjamo sami na sebe i samo na sebe, jer ljudima ne treba vjerovati. Ovo uvjerenje najčešće roditelji prenose verbalno, dajući nam uputu kako ćemo (prema njihovim uvjerenjima) bolje proći u životu.
„Veza bez svađa je dosadna, to nije ljubav“: ovo uvjerenje može formirati osoba koja je možda promatrala svoje roditelje koji se „kolju“ kao pas i mačka. Da bi na neki način dijete opravdalo roditelje koji su u lošim odnosima ono na svoj način zaključuje „oni se vole, to je dakle ljubav“. Kasnije će u životu takva osoba zaobilaziti sve moguće partnere koji joj odgovaraju i s kojim bi mogla razviti skladan i harmoničan odnos. Naprotiv, takvi će ljudi zamjećivati isključivo moguće partnere koji im nisu niti malo slični, koji ne razmišljaju o njima, koji im ne poklanjaju pažnju, tj. partnere s kojima će se svađati. I što se više svađaju i što im je teže to se „više vole“.
Postoje i uvjerenja o nama samima. Koliko puta sam u životu čula da pjevam „kao da mi je medvjed prdnuo u uho“. I postala sam uvjerena da je tome tako. Nikada u životu nisam pustila glas, barem ne javno. Bilo mi je žao ljudi da ih maltretiram svojim antitalentiranim pokušajima. A baš sam voljela pjevati. Onda smo jednom prilikom moj suprug i ja, još na početku naše veze, u autu na nekom putovanju pjevali. On ima sluha i jako lijepo pjeva. Malo pomalo usudila sam se raspjevati. Povratna informacija je bila da imam sluha i lijepo pjevam. Nije mu bilo jasno zašto ja mislim drugačije. Tako sam ja pjevuckala, a na jednoj certifikaciji čak zapjevala na mikrofon. Usudila sam se i ništa se nije desilo i nitko mi se nije smijao. Čak naprotiv dobila sam komplimente da lijepo pjevam. Naravno s obzirom da sam godinama uvjeravala ljude oko sebe da ne znam pjevati, neki su i dalje uvjereni u to.
I opet ovo uvjerenje nije bitno utjecalo na kvalitetu mog života, ali što bi bilo da sam bila uvjerena da sam nespretna, glupa, nesposobna ili slično?
Prije neki dan čula sam neke roditelje kako se jadaju da njihova mala kćerkica manipulatorica. Malena ima 8 mjeseci i vjerojatno će se toga naslušati u životu. Onda će početi vjerovati u to. A ono u što vjerujemo diktira naše ponašanje. Različiti su tijekovi kojima daljnja priča može ići, ali ono što im je zajedničko da će njen život biti određen uvjerenjem.
Uvjerenja određuju naše ponašanje. Roditelji su ih prenijeli nama, a mi ih prenosimo svojoj djeci. Prenose se s koljena na koljeno i nisu uvijek podržavajuća i pozitivna.
Budite oni koji će prekinuti niz i dođite na radionicu „Riba bez glave“ na kojoj ćemo pričati o uvjerenjima, vrijednostima, programima koje ne želimo prenijeti svojoj djeci.
Radionica će se održati 16.03.2011. u 18:30 sati u prostoru Centra Proventus, Nova Cesta 190, Knežija.
Promotivna cijena radionice je 190,00 kuna, a za parove odobravamo 30% popusta.
Ponekad ti je dosta svega? Nisi jedina, samo si čovjek, a to nije uvijek lako biti. Kad ti pukne film – dođi izjadaj se. Tipkovnica sve može podnijeti.
Uspavljuju se sisanjem prsta, maženjem omiljene krpice ili ruba dekice? Ili su u igri ponovno roditelji umornoga uma i pričanje priče prije spavanja? Prva pomoć je tu - naše pričice za laku noć!
U jednoj je obitelji vrijedilo pravilo da se riba obavezno peče bez glave. Kada bi kćer pitala majku zašto je tome tako, majka bi odgovarala da je tako bolje, sve dok jedna od kćeri nije bila dovoljno buntovna i uporna u potrebi za smislom te rabote. Izludjela je i mamu i baku pitanjima zašto se riba mora peći bez glave. Na kraju se ispostavilo da je čukunbaba imala premalu tavu, pa je morala rezati glave. Njezine potomke imale su i većih tava, ali uvjerenje je bilo jače od toga.
May 03 2011 21:40:44
433 Čitanja ·
